Glavni razlog zašto sam upisala baš tjelesno usmjerenu psihoterapiju u ITP-u doslovno stane u jednu minutu youtube videa. Čak i u jednu riječ: nesvjesno.
Ovdje je Tomislavova priča iz tog videa, a link na cijeli interviju je na kraju ove priče:
Zamislite brod, neki tanker koji putuje iz Indije do Južne Amerike. Tu su već ucrtane rute, sateliti ga navigiraju.
Tu su mudri kapetani, komandanti, šta već, cijeli staf koji tamo radi.
Kompjuteri u brodu, mašine unutra, ono, mrcina od sistema koji je itekako dobro pohranjen, kontroliran, uprogramiran, jer je jako bitno sve to.
I sad na tom brodu neka mama dovede sinčića do kapetana, želi da razveseli dijete.
I kapetan dođe i kaže, ajde mali, dođi dečko, uzmi ovo kormilo za ruku I sad mali od jedno 4-5 godina uzme kormilo i “tu-tuuu”…vozi brod! I sretan je!
Misli da je u biti on vozio brod! Doći će baki, pričat će da je vozio brod.
Potpuno nesvjestan da je u stvari sve već unutra posloženo.
Da radi na svoj način.
Mi smo taj dječačić.
A naše nesvjesno je taj tanker ispod.
I svi ti navigacijski sistemi, sateliti koji ga prate i koji ga vode.
I naravno da nam se to ne sviđa kao spoznaja, jer volimo vjerovati da mi sami odlučujemo…
Ova slika za mene predstavlja kaos po kojem putuju ti naši tankeri. To je rijetko kad mirno more, češće je prostor ispunjen raznim preprekama, labirintima, otocima, drugim tankerima…
Džumbus u kojem živimo isprepleten s kaosom kojeg osjećamo.
Uz povremene mirne vode koje nam bude nadu da može biti i drugačije.
Na prvu edukaciju za NLPt praktikanta sam otišla još za vrijeme faksa.
I od tada sam stalno nešto kopala, čitala, istraživala.
Završila sam i uvodnu edukaciju iz transakcijske analize.
Ali nigdje nisam dobila taj AHA moment.
Do ovog videa.
Točnije, do razumijevanja koliko toga je uprogramirano u naše tijelo, a da mi o tome pojma nemamo.
U početku sam to otkrivala kroz individualnu terapiju, a zatim kroz edukaciju kod Tomislava u ITP-u.
Link na interviju s Tomislavom je ovdje.
Zbog njega sam u ITP-u. Da naučim kako bolje razumjeti taj nesvjesni labirint u nama kojeg sam oslikavala i prije nego što sam svjesno znala za njega.
I znam da sam na pravom mjestu…
I kako pomalo otpetljavam te davno stvorene čvorove počinjem shvaćati kako drugi ljudi neke stvari mogu bez problema, a meni su nepojmljive.
Nije do toga da “sam ja takva, a oni…” Tad mi se činilo kako mi život prolazi dok tapkam u mraku, a pred sobom vidim možda korak ili dva.
Sad je taj put znatno jasniji, zahvaljujući tome što sam naučila slušati ono glavno – samu sebe i svoje potrebe.
A kako plovi tvoj tanker? Je li i ti koristiš slike za razgovor s njim, kao ja?
Želiš li imati doma ovu sliku kao podsjetnik na nesvjesni labirint kojim stalno plovimo? Javi mi se u prostoru između poteza: