O SMISLU.
Kad bih imala svijet po svom, sve bi bilo besmisleno.
Ništa ne bi bilo ono što jest, jer bi sve bilo ono što nije.
A obrnuto, ono što jest, ne bi bilo,
a ono što ne bi bilo, bilo bi. Vidiš?”
Alisa u zemlji čuda (1951)
Često sam se i sama osjećala upravo tako, kao da mi treba potpuno novi svijet, ali nisam znala kako bi on trebao izgledati.
I kako napustiti ovaj sadašnji, u kojem i nije loše,
u kojem sam zaštićena?
Kako odbaciti život koji je dugo građen uz tolika odricanja, ako ne znaš odakle krenuti u nov, niti što točno želiš? Život sa smislom, naravno. Ali kako to točno postići?
Davno prije nego što sam si uopće kupila prvo platno, početak onog citata bio je ispisan u mom stanu.
I to pazi sad: ispod jedine slike koju sam naslikala u periodu mog doktorata, davne 2013., na plahti, bojom za ogradu…
… a kao sve ovo vrijeme ne znam što želim…
Znala sam, ali nisam to htjela priznati, nisam to uzimala za ozbiljno. Jer doktorat. Jer karijera. Jer “očekivanja”…
Jer ne vidiš ako ne izoštriš fokus i prema unutra.
Ova slika je bila moj zadnji pokušaj izrade portreta prije upisa profesionalne edukacije. Željela sam si dokazati da meni edukacija ipak ne treba, da mogu to ja sama itd… jer je to “bacanje novaca”! Planirala sam prikazati mladu sebe kao Alisu okruženu citatima. Ali opet mi nije išlo. Kao i na prethodnom portretu, krenula sam skrivati lice, skrivati sebe. Vjerujem da sam ovo mogla nacrtati i tada, da sam ustrajala. Ali umjesto toga, tek sam odahnula kad sam je skroz zacrnila. Nesvjesno sam slikala osobu koja nema svoj glas, koja miruje i sluša upute. Osobu koja funkcionira po principu: “Kažite mi što da budem i bit ću to”.
Dok je nisam utišala, u meni je bio nemir.
Biste li mi, molim vas, rekli kojim putem bih odavde trebala krenuti?”
“To uvelike ovisi o tome kamo želiš stići,” reče mačak.
“Nije mi osobito važno kamo” reče Alisa.
“Onda nije važno kojim putem ideš,” reče mačak.
“sve dok stignem NEGDJE,” dodala je Alisa kao objašnjenje.
“O, sigurno ćeš negdje stići,” reče mačak,
“samo ako dovoljno dugo hodaš.”
Lewis Carrol
Upute koje sam ja slušala nisu daleko od ovih savjeta mačka: završi dobar faks, nađi dobar posao, ovo su sigurne karijere, biraj jednu, negdje ćeš stići! Gorivo mi je bila validacija. Ona izvanjska. Od roditelja, profesora, diploma…
I iako je sve izgledalo „ispravno“, u meni je bio neki nemir, nepripadanje. Kao da život koji živim ima smisla.
Ali to baš i nije moj smisao.
“Ako sam ne isplaniraš svoj život, velike su šanse da ćeš završiti u tuđem planu. A pogodi što su oni isplanirali za tebe? Ne mnogo.”
Jim Rohn.
Problem nije bio u tome što sam radila, već u značenju koje sam nesvjesno očekivala da će doći izvana.
Kad napravim… bit ću …
ispunjena, ispravna, uspješna, sretna?
Tek kad sam kroz rad na sebi počela razlikovati što mi je stvarno važno, a što sam naučila da mi treba biti važno, primjetila sam stvarne promijene.
Najednom ta edukacija i nije bila tako skupa kao što mi se činilo, niti mi se činilo tako nemoguće da je završim uz stalni posao.
Ali samo slikanje je oduvijek bilo povezano s mojim unutarnjim svijetom. O ovome sam već i ranije pisala.
Prije edukacije slikanje mi je bio kreativni odušak i odmak od užurbanosti klasičnog života.
Kroz razvijanje sve veće ljubavi prema slikanju, počinjem uviđati i poruke koje na prvu nisam vidjela kroz slike. One o kojima sam prvo pričala samo mojoj psihoterapeutkinji, koja me je i najviše poticala na ovo kreativno izražavanje.
I na vlastitoj koži sam osjetila koliko je to važan proces o kojem se premalo govori. I željela sam biti ta koja će ljudima ispričati vlastiti put s ciljem da ih potaknem na taj prvi iskorak u svijet kreativnosti i osobnog razvoja. Meni je to izmjenilo cijeli moj svijet, a toliko sam dugo tragala za pravom metodom.
Željela sam da barem jednoj osobi budem inspiracija za njihov put otvaranja. Ali trebalo mi je godinu dana da o tome počnem javno govoriti o ovome. Prvo sam to napravila kroz moje izložbe, online je bilo znatno teže. Ali otvorila sam profil na Instagramu i počela tamo pisati.
Trebala mi je još jedna godina da se odlučim upisati školu za psihoterapeuta. Jer je ona bila slijedeći korak na tom mom istom putu, putu koji je započeo potragom za smislom kroz kreativnost.
I bome trebala mi je još dodatna godinda i da pišem o ovome ovako na blogu.
Znam da sam daleko od “gotovog proizvoda”. Imam hrpu ograničavajućih uvjerenja i samonametnutih zabrana koje svakodnevno pokušavam ublažiti.
Ali znam i da sam se odmakla od onog najgoreg početka. Da sam barem pola puta do onog mog idealnog života već prošla. Do svijeta po mom.
I divno je to što ništa nisam morala oduzeti iz svog prijašnjeg života. I dalje radim isti posao, i dalje živim u istom stanu, s istim suprugom s kojim sam živjela i prije.
Čak i iste serije stignem pogledati.
Ali ja više nisam ista.
Nisam dosegla nikakav ogroman cilj. Ali sad znam da ovo nije utrka u kojoj nešto putem gubim. Ovo je put na kojem tek učim kako vidjeti nešto što sam do sada zanemarivala. Naše nesvjesno. I želim o tome pričati sad dok učim, kroz vlastite (ponekad šlampave) primjere, jer vjerujem da će i to nekome značiti.
Danas sam zadovoljna i bez vanjske potvrde da radim “pravu stvar”. Ne računam “uspjeh” po kriterijima brojeva: broj pratioca, zarada, status…I da, često je i frustrirajuće i zahtjevno i naporno. Ali vrijedi. Tempo će mi možda i usporiti, ali znam da ću ustrajati.
Iskustvo mi je pokazalo da ne moramo rušiti cijele svoje svjetove, da bi osjetili što je za nas, a što nije. A ovu sliku vidim sad kao podsjetnik da imam pravo izreći svoje mišljenje i da je moj posao da skinem taj povez preko ustiju.
To je sad moja odgovornost, koju i dalje šeprtljavo nosim. I daleko od toga da mi ovo stalno uspijeva. Ali evo, danas biram skinuti taj povez da pričam o ovakvim temama u javnosti, iako bi dio mene najradije ugasio cijeli profil.
Jer ovo nisu “samo” slike na prodaju već nečiji život ispričan potezima.
A moja želja je da sad ispričam i tvoj život kroz sliku za tebe. Možeš li je vizualizirati?
Javi mi se kroz newsletter da to zajedno napravimo!