– u slikama i u životu
Prije upisa škole za profesionalnog slikara uvjeravala sam se da mi je dovoljno pratiti youtube videe i da ja to mogu i bez plaćanja.
Do sada sam tako uspjela naučiti hrpu stvari, uključivo i komplet programe za 3D animaciju, obradu statističkih podataka, razne znanstvene programe i slično, pa gdje ne bi mogla i crtanje jednog portreta?!
Pokušavala sam satima, čak sam iz očaja preslikala osnovne konture na poleđinu! Ni to nije pomoglo. Osjećala sam se kao totalno promašeni slučaj, ali nisam odustajala. Izrada doktorata mi je svakako povećala već ionako velik kapacitet za toleriranje frustracije, na to da se moraš pomiriti da ćeš griješiti i da je neuspjeh dio tvoje svakodnevice. Ali ovo, ovo je trebala biti jednostavna stvar! Precrtati figuru! Kako ne mogu? Što ne valja s glavom?
Iz te frustracije sam počela širiti pozadinu da prekrije prvo samo jedno oko…ne videći što radim krivo i da sam već u startu fulala proporcije.
Sad to vidim… tad nisam.
I ta prva greška kao da je samo dozivala nove.
Ustrajala sam ja i dalje, ali slika nikako da počne na nešto ličiti.
Prekrila sam joj i drugo oko… i kao da je dio mene odahnuo, barem sad o tome ne trebam misliti.
Međutim, ni usta mi nisu išla kako sam htjela, pa nakon par dodatnih sati u frustraciji prekrivam i njih.
I najednom pozadina preuzima kompletni portret. I tad opet prepoznajem sebe u slici, iako ovo nije autoportret.
Prepoznajem dobro poznatu verziju mene.
Onu koja mi je jako dobro služila kroz život.
Koja je odrađivala sve što je trebalo.
Koja se na sličan način “prekrivala” tuđim potrebama, tuđim prioritetima, tuđim očekivanjima.
I koja je putem izgubila sebe.
Ne vidi što radi. Ne protestira.
Samo slijepo egzistira prema van i čeka novu naredbu.
Zašto? Jer tako je lakše.
Ne mora se konfrontirati.
Izbjegava neugodu.
Svi je vole. Hvale.
Govore kako je vrijedna.
A ona ne mora preuzeti vlastite odgovornosti sve dok je zaokupljena tuđima.
.
Koliko takvih zakrpa bi bilo na tvom portretu? Koliko tuđih “hitno”, koliko tuđih “bitno”? Što sve dolazi na red prije tebe, kao što je dolazilo kod mene?
I kako se onda nosiš s time? Govoriš li svima koliko je toga? Ponosiš li se i ti time kako si od rana jutra na nogama? I da ti je teško, a oni te ne razumiju?
Da ti samo ti to možeš, da moraš sve odraditi, jer nitko drugi neće? Ovo su sve moje rečenice. Neke još učim prepoznati. Učim pustiti kontrolu.
Ali započelo je s time da sam ih konačno vizualizirala na ovoj slici.
Tad kao da sam sama sebi rekla sad je dosta.
I počela sam aktivno tragati za primjerima koliko ja pridonosim tom narativu, gdje ja samu sebe smještam?
Na koje načine ja na ovo pristajem? I mogu li drugačije? Što ja uopće želim?
I iskreno, i dalje nosim mnoge od tih zakrpa.
Ali vidim, govorim, radim na pronalasku načina na koje se umanjujem. Osvještavanje je prvi korak.
Preuzimanje odgovornosti slijedi nakon toga.
Za mene je dodatan korak psihoterapija; individualna, grupna, retreati, intenzivi… edukacija za psihoterapeuta. I djeluje.
Ali slikanje i dalje ostaje moj omiljeni alat. Jer moje nesvjesno zna svašta i prije nego što ja to “znam”, samo to ne govori toliko dobro koliko to vizualizira.
A ja sad znam kako brže razumjeti poruke nesvjesnog, češće mogu preuzeti odgovornost, ne pobjeći od konflikta, zauzeti se za svoj stav.
Ova slika i dalje visi na mom zidu i ponosna sam na nju. Jer mi služi kao svakodnevni podsjetnik na te zakrpe i na to gdje sam danas u odnosu s danom kad sam objesila tu sliku na moj zid.
Želiš li i ti isti takav podsjetnik? Možda baš tu sliku? Javi mi se!
Najbolje to možeš napraviti prijavom na moj newsletter kroz Prostor između poteza jer planiram posebna iznenađenja i ponude samo za newsletter ekipu!