Kako definirati početak?
Ovako na profilu, prve dvije objave djeluju kao jedan tren. Kao prirodni nastavak priče. Međutim ta priča je bila znatno više zavojita nego što se čini.
I iako je Adolf iz jučerašnje priče bio meni izrazito veliki poticaj i dokaz da je vrijeme da se posvetim slikanju, da tada nisam bila spremna, ne bi to ni doživjela kao poticaj. I godinama prije toga sam nešto crtkarala poput ovoga, no nisam to uzimala za ozbiljno.
Zato mi je teško reći koji tren je bio onaj kad sam počela razmišljati o umjetničkoj karijeri, o nekom tišem i mirnijem usmjerenju…
Kako sanjati o tako nečemu dok si najbolji student na godini, dok na faksu moderiraš sastanak tadašnjeg predsjednika Mesića i studenata, dok ti uručuju Top stipendiju, drugu rektorovu nagradu, dok ti nude posao na “the” institutu za kojeg si mislila da ti je nedostižan, dok braniš doktorat…… dok se boriš s osjećajem manje vrijednosti i žudiš za takvom validacijom? Sve ostalo smatraš hobijem, nečim čime se baviš kad se odmaraš.
Ovakve kreacije sam radila cijeli moj život, uz posao, iz hobija, smatrala da je to samo da malo ukrasim kuću – jer nemam love za “pravu” umjetnost. Nosila sam i uvjerenje da ne znam crtati, da je za to potreban talent i da će mi trebati previše vremena da se time sad bavim, uz sve ostalo. I krenula sam fotografirati. Voljela sam to toliko da sam čak i završila specijalizaciju za fotografiju i digitalnu obradu, paralelno uz doktorat. Sve je to bilo zabavno do trenutka dok to nije trebalo prerasti u posao i govoriti ljudima kako da mi poziraju i pozivati ih na kupovinu mojih fotki – e to je bilo nešto što ja tad nisam mogla.
Zato sam odlučila fotografirati “klince i ljubimce“ i fotkala sam besplatno. No i to mi je proizvodilo više stresa nego zadovoljstva. U konačnici sam odlučila da mi je važnije da otputujem na još jedno znanstveno usavršavanje (uz izliku samoj sebi da nemam obrtnicu bitnu za pokretanje obrta i nemam ni vremena za sve to sad, posao je bio bitniji), a fotić je završio na Njuškalu jer bi izgubio na vrijednosti…
Ali kako sad odrediti gdje je tu početak mog umjetničkog puta? Je li to tren kad sam naslikala prvu sliku, ili je to razvijano i kroz fotografiranje, možda i kroz DIY sitnice poput ovih isprintanih fotki na starim pločicama ili čudnih citata na starim daskama? Možda je počelo s onom slikom iz prvog posta o počecima? Možda kroz potrebu za izražavanjem mojih unutarnjih stanja ili kroz poticaj moje terapeutkinje da pronađem hobi. Ili kroz upoznavanje Adolfa?
Jedno znam. Uopće nije bitno kad je počelo. Tu sam jer sam kroz slikanje počela razumijevati i slušati dio sebe koji do sada nisam izražavala na tako jasan način. Zbog toga sam upisala i edukaciju za psihoterapeuta – željela sam dodatno razumjeti svoje unutarnje procese.
Ne mogu ni definirati gdje slikanje za mene završava, a terapija počinje. Pokušala sam to odvojiti u prethodnom izdanju profila. Ali sad biram drugačije. Jer i to sam ja.
I zato kad crtam i tvoj portret, vidim te na specifičan način. Svaku osobu nacrtam drugačije jer vodim se tim unutarnjim osjećajem i često slika ispadne drugačija od moje prvotne zamisli ili original fotografije. Nisam ovdje da vjerno kopiram tvoje crte lica, danas imaš AI za to. Ovdje sam da te vidim kao jedinstvenu osobu i da u taj portret ugradim dio današnje verzije tebe kojeg ćeš pamtiti ostatak života!
Zanima te nastavak moje priče?
Pronaći ćeš ga ovdje: