PRIČA O PREŽIVLJAVANJU
UZ “TRIGGER WARNING”
Ljudi me često pitaju pa kako to da tako puno radiš, slikaš, istražuješ, kad sve to stigneš, rektorove nagrade, Top stipendija, sve prepuno petica, doktorat, pa edukacije, fotografija, slikanje, psihoterapija…!?
Kao i zašto nemaš djece?
Odgovor je djelomično zakopan u ovoj slici. Ona prikazuje moje tumore. Moju najtežu peticu.
Pet operacija tumora koje sam proživjela.Prvu na kraju srednje, zadnju na kraju doktorata. Htjeli mi to ili ne, neka iskustva nas zauvijek preslože.
Ne zato što su bila najgora moguća, nego zato što dok traju ne znaš koliko su opasna i moraš živjeti s tom neizvjesnošću.
Sa 17 godina proživjela sam prvu i najtežu operaciju.
Onu zbog koje su me smjestili na onkološki odjel.
Imala sam tumor veličine dječje glave na lijevom jajniku, uz još nekoliko manjih.
Moj tata ih je prozvao “Snjeguljica i 7 patuljaka”.
Žene iz moje sobe su bile duše odustale od borbe.
Tišina preko dana. Navečer jecaji.
Bila sam daleko najmlađa, ali primala sam identičnu terapiju, jer su tako veliki tumor morali smatrati suspektno malignim.
Preglede su obavljali muškarci. Često uz dodatne kolege, ponekad i s desetak studenata odjednom, na praksi. Nisu pitali boli li, imam li ciklus, kako mi je. Potapšali bi mi nogu i naredili sestri da me opere. Tijelo mi se treslo, vilica se stiskala, a ja sam se gotovo fizički odsjekla od struka naniže. I tad sam šutjela, govoreći sama sebi da je ovo najbolje mjesto gdje mogu biti. I bila je to istina.
Ali nisam trebala biti sama. Ni jedna žena ne bi trebala biti sama u tome. A posebno ne maloljetnica.
Kada ležiš u bolnici i nemaš pojma hoćeš li doživjeti 18. rođendan stvari se naglo razbistre. Tada obećaš i vragu i popu da će ti život imati smisla, samo ako preživiš. Da ćeš nadoknaditi svaki svoj propust, da ćeš zaslužiti svoje mjesto među živima, samo da ovo preživiš.
Samo da izađeš iz bolnice.
Samo da budeš “normalna”.
Samo da ozdraviš.
Operacija je trajala gotovo četiri sata. Kad sam se probudila, uz mučninu i bol, čula sam dvije najbolje riječi: izgledaju dobroćudno.
Sačuvali su mi oba jajnika. Budućnost je ostala neizvjesna. Ali ja sam bila živa.I to je tada bilo dovoljno. Prošla sam još četiri operacije. Svaki put isti strah. Svaki put isti duboki udah pri ulasku u bolnicu. Nakon prve operacije krenula sam na psihoterapiju i počela održavati obećanje dano sebi u onoj sobi:
“Iskoristit ćeš život i živjeti ga punim plućima”.
I to sam i napravila. Studirala sam, radila, tulumarila, bila gladna života. Učila, istraživala, gradila karijeru. Mislila sam da sam sve procesuirala. U glavi većinu možda i jesam. Ali tijelo je druga priča. Tek posljednjih godina učim kako stvarno odahnuti.
Kako slušati tijelo koje je predugo bilo na oprezu. Koje mi ponekad još ne vjeruje.
S pravom.
Ovu sliku naslikala sam kao priznanje da sam održala obećanje koje sam dala sebi. Da sam uspjela. Da je bilo i strašno i lijepo.Međutim, kad sam je nosila na izložbu, zaštitno staklo je puklo. Poslužila sam se jedinom tadašnjom opcijom, zaljepila sam ga sa selotejpom.
To me automatski asociralo na sve moje mehanizme kojima sam se štitila svih ovih godina. Pa i uspjehe kojima sam krpala slomljene dijelove sebe.
Ostavila sam selotejp i još uvijek drži. Ali danas je tu kao podsjetnik da iako drži, sad to više nije jedina opcija: možeš skinuti zaštitne mehanizme i zamijeniti staklo, ne trebaš sve krpati samo sa selotejpom.
I znatno je lakše kad ti netko pokaže kako zamijeniti staklo.
A neopisivo je lakše ako to napraviš uz pomoć tjelesnog psihoterapeuta. Dugo sam tragala za tim kako, a sad kad ga imam, ne mogu a da to ne podjelim s tobom.
Zato i ja želim postati psihoterapeut, to za mene nije samo još jedan “tantjem” već zatvaranje kruga.
Iz istog razloga i slikam, kako bih dodatno osvjestila što nesvjesno mi poručuje i kako bi pronašla dublji smisao kroz moju priču koja već pomaže drugima. Znam da pomaže jer mi pišete o tome, hvala vam!
I ako ova slika govori i o tebi, žao mi je.
Ali možda nije slučajno da te je pronašla baš sada.
O ovakvim temama biram govoriti jer meni tada nitko nije govorio, a trebala sam čuti da nisam sama. Ali riječi nisu moj glavni jezik.
Slike jesu.
One znaju reći ono što mi često još ne znamo izgovoriti. Ne slikam da bih se vraćala u bol, nego da bih naučila nešto iz toga. Ako te neka od ovih slika privuče, to nije slučajno.
To tvoj tanker iz one prethodne priče progovara.
Uđi u prostor između poteza i javi mi se da zajedno probamo vizualizirati o čemu on to priča: