Ustrajnost

Često sam se osjećala kao da sam odradila sve što je svijet rekao da mi treba da bi bila uspješna i sretna, ali taj osjećaj kod mene nije došao, a nisam imala odgovor kako dalje. Doktorat i super posao je bio dovoljan neko vrijeme, ali stari, poznati ograničavajući osjećaj da to nije “moje” me i dalje pratio.

Zato sam probala izrađivati znanstvene ilustracije, videe i preuzela sam i rad neprofitne udruge o mikroskopiji, sve u potrazi za nekim povratom vrijednosti zajednici. I to je bilo OK, voljela sam što imam tako fleksibilan posao no i dalje nije bilo nešto što bi smatrala svojom svrhom.

---

Cijelo to vrijeme sam koristila slikanje da bi se opustila. Radila bi apstraktne slike dok bi se divila svim onim umjetnicima koji mogu naslikati nečiji portret. I koji to onda mogu objaviti na internetu, u javnosti, pred svima! Mislila sam da je to nešto što ja nikada neću moći, a kamoli da bi od toga mogla i zarađivati, pod izlikom da se to “kod nas” ne može.

No onda sam na ArtZagrebu upoznala Adolfa Polunića, čovjeka koji je cijeli život slikao i tek s 80 je počeo profesionalno izlagati. I četiri godine kasnije njegove slike u Zagrebu koštaju po 20.000 eura. I sve moje izlike više nisu imale smisla. Imala sam primjer “od krvi i mesa” da se može, ali nisam htjela čekati još 40 godina s YouTube crtkaranjima da bi nešto možda postigla u mirovini. Odlučila sam dati mojoj umjetnosti šansu!

---

Prvi veliki “kamen spoticanja” kojeg sam si automatski stvorila bio je plaćanje za mene skupe školarine Art Milan Institute. Posebno jer oni imaju toliko besplatnog sadržaja da sad znam kako možete naučiti slikati samo kroz te njihove videe, ako ste dovoljno jelte, uporni! 🙂

No dio mene je inzistirao da želi to komplet iskustvo. Željela sam isprobati sve što nude, svaku tehniku i u svemu tome sam se htjela izgubiti od stvarnosti, ući u neki sasvim novi svijet, uljuljkati u onaj osjećaj da je vrijeme stalo i da postojim samo ja i ta slika…

… ali iskreno, htjela sam i certifikat. Jer ako mi netko kaže da nisam dovoljno dobra, sad postoji taj papir iza kojeg ću se sakriti od vlastitog srama. No naravno da takav papir ne postoji.

I tu dolazimo do stvarnog kamena spoticanja – što sam si dopuštala i koliko sam smatrala da vrijedi to što želim, da ja vrijedim? Je li kupovina tog tečaja/slike/čega god stvarno toliko ogromna stvar? Pa i nije.

---

Ali upravo to što sam pregrizla krivicu i odlučila investirati u skupu i “nepotrebnu” edukaciju – u nešto samo za mene – to mi je u tom trenu dalo i dodatnu odgovornost da to sad stvarno i završim. Zašto?

Jer da sad još i to profućkam – tek onda ne bi mogla samoj sebi pogledati u lice. I znala sam da ovo nije super stvar, da bi si trebala to priuštiti i uživati u slikanju i samo u činjenici da je to dovoljno. Da ne moram imati grižnju savijesti što sam novce koje sam npr. mogla uložiti u obnovu auta potrošila na “hobi”.

No moj sustav tako nije bio posložen. Isti dio mene je kompromisno uz ovu investiciju odlučio nositi ovu krivicu sve do trena kad prodajom slika konačno ne povratim tu financijsku investiciju. Jer onda sam dokazala opet – da vrijedim. Da ta investicija vrijedi.

Drugim riječima, pristala sam uz to nositi i samonametnuti teret da sada to što sam upisala trebam i “zaslužiti” i “odraditi” – što je samo dodatan obrazac koji govori o istoj stvari. I bila sam ga svijesna, no nisam mogla ići protiv njega, pa sam išla uz njega, vjerujući da će neka buduća verzija mene bolje funkcionirati na temelju ovog iskustva.

Što kupujem s tim certifikatom? Što prodaje ta škola? Tečaj slikanja ili dokaz vrijednosti? Što ja ovdje radim? Je li prodajem svoje slike ili tražim potvrdu moje vrijednosti?

Je li moram uspjehom dokazati svoju vrijednost? Kako definiram taj uspjeh? Je li to samo financijska dobit? Ili moram li dobiti vanjsku potvrdu, jer ove unutarnje nekako štekaju? I kako da pokrenem te iznutra?

Odgovor je bio – ustrajnošću. Ustrajno idi dan za danom s onime što možeš. Za mene je to bio ispražnjeni novčanik, želja za slikanjem i krivnja koju sam birala nositi i razbijati na psihoterapiji, ni ne sanjajući da ću godinu dana kasnije uspjeti uložiti znatno veći iznos u edukaciju upravo iz područja psihoterapije. I ubrzo nakon toga ipak i kupiti novi auto!

Jer sam kroz ovo prvo iskustvo “nepotrebnog” ulaganja naučila da mogu preživjeti. I bez financijskog povrata investicije, koji nije došao – i danas puno više novaca trošim na ulaganje u sebe, nego što dobijem kroz moje slike. No danas zbog toga ne osjećam grižnju savjesti ni krivicu. Jer sam naučila da vrijednost kroz financijske povrate investicija nije jedino mjerilo uspjeha ulaganja.

Danas uživam u novim iskustvima znatno više nego u tom autu (koji je i dalje divan). Uživam u tome što mogu konačno nacrtati sve što poželim. Što razumijem zašto neki slikar koristi neku tehniku, što ih prepoznajem, što ih mogu isprobati bez prevelikih frustracija. Uživam i učeći o sebi i svojim procesima u edukaciji i čak si dopuštam i to da samo odradim edukaciju, da ne moram postati terapeut nakon školovanja. Radim ovo jer imam samo ovaj jedan život i želim ga proživjeti sa svrhom.

Danas većinom slikam iz mjesta dovoljnosti. Svoje slike smatram dovoljno divnima da zaslužuju marketing od mene. Smatram da se trebam zauzimati za njih i da ih trebam ponuditi vama. Kao i moje iskustvo, u nadi da će nekome pomoći. Danas i pišem jer znam da imam ustrajnost. I znatiželju. I to je sve što mi treba. A strah, sram, sumnja… i njih nosim sa sobom kad znam da ih trenutno ne mogu spustiti. Ustrajno. 🙂

I u nadi da će buduća verzija mene to znati riješiti, a da mi je ovo trenutno najbolja opcija koju svjesno biram.

Da isto to nisam napravila prije 3 godine, ne bi pokrenula javni profil na Instagramu pod vlastitim imenom – iako mi je to tad stvaralo laganu aritmiju. No evo, imam ga već 3 godine i danas mogu na njemu mogu pokazati i svoju ranjivost, kao i ovdje.

I dalje se ne volim snimati, ali idem nekim svojim tempom, jer alternative više nema. Sad me vlastite slike zovu da ih izbavim iz mog ateljea. Znam da one vrijede i želim da pripadaju nekome tko ih stvarno voli i želi u svom domu.

Želim i živjeti drugačijim životom zahvaljujući njima. Nekim mirnijim tempom u kojem dajem sebi više vremena za kreaciju. U kojem biram ne biti premorena zbog svakodnevice i u kojem konačno živim iz svog integriteta. I to ne tamo za 10 godina, nego gledam kako danas to mogu integrirati u rasprodani raspored i uz svakodnevne prepreke.

Stalnim pojavljivanjem u neidealnim uvjetima i s minimalnim brojem pratitelja za početak gradim sve veću sigurnost, samopouzdanje. Pa evo, danas pišem i slikam, znajući da je to put do neke buduće verzije mene koja će snimati videoblogove. One divne, spore videoblogove poput Jonne Jinton, uz čije videe redovito ručam, uz dozu zavisti na njenom životu i miru kojeg djeluje da ima.

Čak imam i specijalizaciju za digitalnu fotografiju i obradu još od 2009. no znam da trenutno nemam kapaciteta za tako nešto. Ali sad vidim i znam što želim, što je veliki pomak u usporedbi od prije dvije godine.

Danas znam da ću možda i imati veće pauze, no sigurno neću odustati jer nisam odustala ni kad je bilo gadnije nego danas. I tad sam se pojavila. I dalje se pojavljujem u obliku u kojem mogu, s kapacitetom kojeg danas imam. I s vjerom da ću s time razviti kapacitet za nešto više sutra. Već dvije godine plaćam ovu stranicu i iako sam je već nekoliko puta postavljala, pa prekrajala, pa opet postavljala, neodlučna u to što sam osjećala da ona treba biti. Je li blog, ili je prodajna ili dajem self-help savjete?

Danas znam da želim ovaj prostor tretirati kao prostor za moju kreaciju. Prostor u kojem ću si dopuštati i da pišem i da slikam i da reklamiram to što slikam.

No naglasak je na kreaciji jer u svemu tome ima nešto što nema ni u jednom drugom umjetničkom djelu, a to je dio mene. Dio mog puta, dio moje duše. Onaj dio s kojim te pozivam da se poistovjetiš.

Da i ti sad vidiš ustrajnost u ovoj slici.

Da vidiš da je ona nastala kao rezultat višegodišnjeg probijanja vlastitih uvjerenja, vlastitih ograničenja.

I da se zapitaš moram li se ja danas ograničavati u tolikoj mjeri u kojoj se ograničavam?

Postoji li nešto malo što mogu popustiti?

Mogu li objaviti neku moju kreaciju?

Mogu li se nekome pohvaliti?

Mogu li u nečemu ustrajati?

Mogu li si dozvoliti kupovinu tog programa, te edukacije – ili te slike?

Možda baš ove slike, slike koja nas sad sve podsjeća na ustrajnost.

Na to da možemo drugačije.

Da ne moramo ostati vezani za onaj štap iz djetinjstva već da možemo kročiti svojim putem – i da to uopće ne mora biti tako naglo i bolno kao što nam djeluje na prvu da mora biti.