Ovo je postao tužan početak, više ni ne brojim po koji put…
Ako me pratite, znate da sam zbog autorskih prava na pjesme odlučila arhivirati 90 % mojih objava na Instagramu.
No to me je potaknulo da ih iznova objavim – i dodatno, da konačno pokrenem Facebook stranicu.
I naravno da je tamo prvi post trebao biti isti kao i ovdje – post o mojoj velikoj inspiraciji radom Adolfa Polunića.
Fotografiju jednog njegovog umjetničkog djela možete vidjeti u pozadini ovog bloga, fotografirala sam je u sklopu njegove izložbe na Art Zagrebu, kad sam i sama razmišljala mogu li ja jednog dana stvoriti neko umjetničko djelo? Do tada sve što sam radila bilo je nekako neuspješno, dječje, bez puno reda i ideja što moja umjetnost meni točno sad predstavlja.
S Adolfom sam imala planove o pokretanju stranice za njegove slike, bilo mi je nepojmljivo da ga nitko ne zastupa. Njega, koji prodaje slike po cijeni novog auta, a jedva je spomenut u par novinskih članaka.
Smatrala sam da je to totalno nepravedno i ponudila sam ono što sam mogla, moje slobodno vrijeme i znanja koja sam imala. Radimo prve planove na ovoj kavi, snimamo čak i prvi interviju.
On je pun entuzijazma kad priča o svojim slikama, o teksturama i tehnikama kako ih stvara. Vidim u njegovom pogledu znatno mlađu dušu koja oduševljeno priča o tome kako po noći smišlja nove teksture koje će nadodati na svoje već postojeće slike.
Njegova zarazna energija je i meni dala nadu da ako je on počeo profesionalno prodavati s 80, za mene od tadašnjih 40 nije postojala apsolutno nikakva isprika zašto se ne bi posvetila onome što mi budi isti žar u očima.
Ali, tek kroz ovo pisanje sam saznala da je Adolf preminuo prije nekoliko tjedana.
Stranicu sam za njega napravila, ali trebala je još dorada, a ja sam bila previše nadobudna i zaposlena svojim školama, misleći da imamo još vremena. I tako i ovaj početak za mene opet kreće s gorkim okusom u ustima…
Voljela bi da smo stigli ostvariti to što smo osmišljavali na ovoj kavi. Voljela bi i da sam mogla kupiti ovu njegovu sliku, no tih 5000 eura mi je i danas nedostižno, a to je jedna od njegovih najjeftinijih slika. No i dalje se nadam da će ta ili neka slična njegova slika nekako pronaći put do mog doma jednog dana. Možda upravo prodajom mojih slika, ne bi li to bilo predivno?
Za sada mi je dovoljno da je imam kao svakodnevni digitalni podsjetnik na njegov rad. I u toj formi mi ona služi kao veliki resurs i podsjetnik na to da je ponekad malo potrebno da te netko inspirira:
- da se nastaviš nakon toga izlagati i dalje jer za tebe to ima smisla.
- da se pokreneš iako sumnjaš u sebe,
- da napraviš nešto daleko izvan svoje zone komfora,
- da se izložiš i kad ti je neugodno,
- i da se nastaviš nakon toga izlagati i dalje jer za tebe to ima smisla.
Adolfova djela danas koštaju i po 20.000 eura i nadam se da su sva već prodana jer zaslužuje te novce. No mene je kod njega najviše inspirirala ustrajnost i predanost radu te ljubav prema njegovim slikama koja se osjećala kroz njegov entuzijazam dok je pričao o njima. I to je ono što će za mene biti Adolfova najveća ostavština. Njegov duh, njegova ustrajnost. Njegova ljubav prema svojim djelima.
A ti? Imaš li ti nekoga kome si se trebala javiti, ali „ne stigneš“, „budeš sutra“?
Možda te ovo inspirira da podigneš telefon i nazoveš tu osobu, dok je još tu, dok još imate vremena. Ako ne, i to je OK, ali barem škicni profil od Adolfa, iako ne znam hoće li biti više objava na njemu, no vrijedi ga zapratiti u spomen na ovog velikog čovjeka.
Zbogom Adolfe, počivaj u miru!
A ako želiš čitati slične (nadam se sretnije) priče o mojim slikama, ali i najnovijim ponudama i edukacijama, svakako se prijavi ovdje: