više ni ne brojim po koji put…
Ako me pratite, znate da sam zbog autorskih prava na pjesme odlučila arhivirati 90 % mojih objava na Instagramu. No to me je potaknulo da ih iznova objavim – i dodatno, da konačno pokrenem Facebook stranicu. I naravno da je tamo prvi post trebao biti isti kao i ovdje – post o mojoj velikoj inspiraciji radom Adolfa Polunića.
Fotografiju jedne njegove slike možete vidjeti u pozadini ovog bloga, slikala sam je u sklopu njegove izložbe na Art Zagrebu.
Ali tek kroz ovo pisanje sam saznala da je Adolf preminuo prije nekoliko tjedana.
Nismo stigli ostvariti zajedničke planove, bila sam previše nadobudna i zaposlena svojim školama, misleći da imamo još vremena. I tako i ovaj početak za mene opet kreće s gorkim okusom u ustima…
Voljela bi da smo stigli ostvariti sve planove koje smo osmišljavali na ovoj kavi. Voljela bi i da sam mogla kupiti ovu njegovu sliku, no tih 5000 eura mi je i danas nedostižno, a to je jedna od njegovih jeftinijih slika. No i dalje se nadam da će ta ili neka slična njegova slika nekako pronaći put do mog doma jednog dana.
Za sada mi je dovoljno da je imam kao svakodnevni digitalni podsjetnik na njegov rad. I u toj formi mi ona služi kao veliki resurs i podsjetnik na to da je ponekad malo potrebno da te netko inspirira:
- da se nastaviš nakon toga izlagati i dalje jer za tebe to ima smisla.
- da se pokreneš iako sumnjaš u sebe,
- da napraviš nešto daleko izvan svoje zone komfora,
- da se izložiš i kad ti je neugodno,
- i da se nastaviš nakon toga izlagati i dalje jer za tebe to ima smisla.
Adolfova djela danas koštaju i po 20.000 eura i nadam se da su sva već prodana jer zaslužuje te novce. No mene je kod njega najviše inspirirala ustrajnost i predanost radu te ljubav prema njegovim slikama koja se osjećala kroz njegov entuzijazam dok je pričao o njima. I to je ono što će za mene biti Adolfova najveća ostavština. Njegov duh, njegova ustrajnost. Njegova ljubav prema svojim djelima.
A ti? Imaš li ti nekoga kome si se trebala javiti, ali „ne stigneš“, „budeš sutra“? Možda te ovo inspirira da podigneš telefon i nazoveš tu osobu, dok je još tu, dok još imate vremena. Ako ne, i to je OK, ali barem škicni profil od Adolfa, iako ne znam hoće li biti više objava na njemu, no vrijedi ga zapratiti u spomen na ovog velikog čovjeka.
Zbogom Adolfe, počivaj u miru!
A ako želiš čitati slične, nadam se sretnije priče, priče o mojim slikama ali i najnovijim ponudama i edukacijama, svakako se prijavi ovdje: