Znate onu priču gdje slona kao bebu zavežu za štap kojeg tad koliko god se trudio ne može iščupati i onda iako s godinama preraste taj štap, on i dalje ne pokušava otići… to se zove naučena bespomoćnost. Tako sam se i sama puno puta osjećala, kao da samu sebe ograničavam i vežem za neki davno prerasli štap i to apsolutno nepotrebno – ali nisam znala i nisam mogla drugačije, nego stajati i gledati u taj štap. Znala sam da jedino što mogu je nastaviti dalje ustrajati u pronalaženju načina kako da se odmaknem od vlastite naučene bespomoćnosti.

Prije 3-4 godine sam upala u stanje gdje nisam znala što ću, znala sam da sam izgubila smisao u životu i radu kojeg sam tada vodila. I nisam imala odgovor kako dalje. Znala sam da me slikanje opušta, divila sam se svim onim umjetnicima koji mogu naslikati nečiji portret i mislila sam da je to nešto što ja nikada neću moći, čak sam to si i dokazivala kroz isprobavanje hrpeYouTube tutoriala o slikanju potreta. A još pomisao da bi od toga mogla i zarađivati “za ozbiljno”, uf… nekako to nije išlo.

No onda sam na ArtZagrebu upoznala Adolfa Polunića, čovjeka koji je cijeli život slikao i tek s 80 je počeo profesionalno izlagati. I četiri godine kasnije njegove slike u Zagrebu koštaju po 20.000 eura. I sve moje izlike više nisu imale smisla. Imala sam primjer “od krvi i mesa” da se može, ali nisam htjela čekati još 40 godina s YouTube crtkaranjima da bi nešto možda postigla u mirovini. Odlučila sam dati mojoj umjetnosti šansu!

---

Prvi veliki “kamen spoticanja” kojeg sam si automatski stvorila bio je plaćanje za mene skupe školarine Art Milan Institute. Posebno jer oni imaju toliko besplatnog sadržaja da sad znam kako možete naučiti slikati samo kroz te njihove videe, ako ste dovoljno (pazi sad) – uporni! 🙂

Ali ja sam osjećala da mi treba to iskustvo. Željela sam isprobati sve što nude, svaku tehniku i da sam se u svemu tome htjela izgubiti od stvarnosti, ući u neki sasvim novi svijet, uljuljkati u onaj osjećaj da je vrijeme stalo i da postojim samo ja i ta slika…

I tu dolazimo do stvarnog kamena spoticanja – što si dopuštamo i koliko smatramo da vrijedimo? Je li kupovina tog tečaja/slike/čega god stvarno toliko ogromna stvar? Pa i nije. U tom trenu mi je to dalo dodatnu odgovornost i teret da sada to što sam upisala trebam i zaslužiti i odraditi – što je samo dodatan obrazac koji govori o istoj stvari. Moram uspjehom dokazati vrijednost. Moram dobiti vanjsku potvrdu, ove unutarnje mi nekako štekaju. To je bio trenutak kada sam otkrila koliko mi vlastite slike govore o meni. Koliko sve s čime se bavim može biti putokaz osobnog razvoja. A umjetnost je tako divan putokaz!

Međutim, uspjeh još nije došao, a ja sam i dalje tu. Pišem u ono što mi djeluje da je trenutno isprazan prostor. U nadi da će te riječi netko u budućnosti čitati, jelte, netko tko nisam ja. Ali pišem jer znam da imam ustrajnost. I znatiželju. I to je sve što mi treba. A strah, sram, sumnja… i njih nosim sa sobom. Ustrajno. 🙂

Primjerice, prije koju godinu ideja da samo pokrenem javni profil na Instagramu i to pod vlastitim imenom mi je stvarala aritmiju. No evo, imam ga već 3 godine.

I dalje ne volim snimati, a posebno ne svakodnevno pojavljivati tamo, ali i to mi je OK. Idem nekim tempom kojim mogu, jer alternativa je da stanem i sve pobrišem, a sad sam već toliko srasla s mojim slikama, da to jednostavno ne mogu, ne želim ih gomilati u mom prostoru. Želim da pripadaju nekome tko ih stvarno voli i želi u svom domu, a želim i živjeti drugačijim životom zahvaljujući njima. Nekim mirnijim tempom u kojem ću imati vremena za kreaciju. U kojem neću biti premorena zbog svakodnevice i u kojem ću konačno živjeti iz svog integriteta.

Kroz ustrajno pojavljivanje unatoč svim svakodnevnim preprekama gradim sve veću sigurnost, samopouzdanje i želju da se još više posvetim slikanju, ali konačno dobijam želju i da promoviram moje slike. Iako naravno da i dalje najviše volim tu sigurnost pisane riječi, to usporavanje na koje te pisanje pozove. Pa evo, danas pišem i slikam, znajući da je to put do neke buduće verzije mene koja će snimati videoblogove. I to one divne, spore videoblogove poput Jonne Jinton, uz čije videe redovito ručam, uz dozu zavisti na njenom životu i miru kojeg djeluje da ima. Čak, imam i specijalizaciju za digitalnu fotografiju i obradu još od 2009. no znam da trenutno nemam kapaciteta za tako nešto. Ali sad vidim i znam što želim, što je veliki pomak u usporedbi od prije dvije godine.

Ono što želim ovime reći je da sam i dalje tu. I dalje se pojavljujem u obliku u kojem mogu, s kapacitetom kojeg danas imam. I s vjerom da ću s time razviti kapacitet za nešto više sutra. Jer znam da već 2 godine plaćam ovu stranicu i da sam je već nekoliko puta postavljala, pa brisala, pa opet pisala, nesigurna u to što želim da ona bude. Danas znam da želim ovaj prostor tretirati kao prostor za moju kreaciju. Prostor u kojem ću si dopuštati da pišem i da slikam i da reklamiram to što slikam. Jer smatram da je konačno došlo vrijeme kad mogu stajati iza svojih djela i reći vidi, pa ovo je super! I ako ja neću njih reklamirati, pa tko će? A osjećam da zaslužuju svoje mjesto pod suncem, da su dovoljno divne da ukrase tvoj dom. Da one vrijede više nego što ih ja cijenim.

Da ima u njima nešto što nema ni u jednom drugom umjetničkom djelu, a to je dio mene. Dio mog puta, dio moje duše. Onaj dio s kojim te pozivam da se poistovjetiš. Da vidiš ustrajnost u ovoj slici. Da vidiš da je ona nastala kao rezultat višegodišnjeg probijanja vlastitih uvjerenja, vlastitih ograničenja. I da se zapitaš moram li se ja danas ograničavati u tolikoj mjeri u kojoj se ograničavam? Postoji li nešto malo što mogu popustiti? Mogu li objaviti neku moju kreaciju? Mogu li se nekome pohvaliti? Mogu li u nečemu ustrajati? Mogu li si dozvoliti kupovinu tog programa, te edukacije – ili te slike? Možda baš ove slike, slike koja nas sad sve podsjeća na ustrajnost. Na to da možemo drugačije. Da ne moramo ostati vezani za onaj štap iz djetinjstva već da možemo kročiti svojim putem – i da to uopće ne mora biti tako naglo i bolno kao što nam djeluje na prvu da mora biti.

Slika je za sada i dalje dostupna za 1500 eura, no već i dok ovo pišem znam da ću tu cijenu povisiti. Zato – javi mi se prije nego što se predomislim i udomi “Ustrajnost”.