Baka mi umire. U bolovima, u staračkom domu u kojem je prije 5 godina umrla i moja druga baka. Ili točnije rečeno “prva” baka. Ona koja je bila tu uz mene kad bi imala temperaturu, koja se brinula da sam pojela prije škole i koja je masirala moje noge kad bi gledale filmove navečer. Barem dio mog djetinjstva.
Baka koja sada umire mi to nije pružila. Krivila je za to razvod mojih roditelja, ali čini mi se da ona nikome nije mogla to pružiti na način na koji je zamišljala da može. Obje bake su kroz cijeli život nosile svoje traume bez da su imale ikome ispričati svoje probleme, svoje tuge, svoje boli.
Mi danas možemo bolje. Imamo cijeli niz stručnjaka, psihologa, psihijatara, psihoterapeuta, coacheva, tjelesnih terapeuta, alternativaca i raznih drugih savjetnika koji iskaču iz svakog Instagram oglasa (barem meni). I sama nudim usluge coachinga, iako sam po mom standardu daleko od one vizije coacha koja iskače iz tih oglasa. Mislim na one isfrizirane plavuše u svilenoj košulji sa super štiklama i zategnutim obrazima. Biznis coach mi govori da bi to lako mogla biti. Da kroz youtube i instagram nudim ono što mi trenutno djeluje kao “instant” riješenja tvojih problema, po mogućnosti kroz sličice i poneku animaciju. Možda to i budem bila jednog dana.
Danas biram biti ono što osjećam autentičnim za sebe sada, i ono što ti sada mogu pružiti. To nije youtube video već ovaj blog u kojem ti iskreno kažem da sam daleko od savršenog, da sam žena koja je prošla svašta i krvavo naučila na koji način se može iskopati iz trauma. Mogu ti trenutno jedino pokazati alate isprobane na mojoj koži, umjesto onih naštrebanih putem neke škole/knjige (iako idem i u školu i čitam i knjige). Danas sam u stadiju da ti mogu ponuditi ovaj blog, umjesto youtube videa o 10 načina kako da se suočiš s… čime god. I jasno mi je da možda nikada od ovoga neće biti financijskog profita za mene, ali smatram puno većim profitom da ti za sebe uzmeš dio ovog teksta koji ti sada treba i pronađeš brži način na koji ćeš samu sebe iskopati iz traume, nego da ja sjedim i razmišljam o tome kako da od ovog teksta oblikujem redovne videe za youtube. Pokušala sam ići tim putem zadnjih mjesec dana – no trenutno to završava tako da ništa ni ne objavim. Zato biram svoj način, jer ipak uz sve ovo kreiram i svijet po mom. 🙂
Možda trenutno iz mene progovara novonastala trauma sudjelovanja u umiranju još jedne meni drage osobe, s utjehom da je ova barem “po redu” – ovaj put barem ne umire nitko iz moje generacije, već žena koja je proživjela 88 godina. No jednako se osjećam bespomoćno kao kada su mi umirali prijatelji iz razreda, društva i nikad ostvarene ljubavi. I sve njihove smrti su me oblikovale, svaka na zaseban način.
Oblikovale su me i u osobu koja sada može biti tu za ženu kojoj jedan dio mene zamjera puno toga. A drugi dio mene plače dok sjedim kraj kreveta i držim baku za ruku jer imam osjećaj da joj ništa drugo ne mogu pružiti. Hitna nije željela doći po nju, u domu su joj dali neke tablete, infuziju i zatvorili vrata. Ona je treći član moje obitelji u zadnjih 5 godina koju gledam kako umire u bolovima i ne mogu razumjeti da smo stvarno toliko jadno društvo da ne pružamo ni dostojanstvenu smrt onima koji pate. Ili ako ne već dostojanstvenu, onda barem bezbolnu.
Ali ono što mogu je dati ti osjećaj da nisi sama. Ono što mogu napraviti je na ovaj način biti uz tebe kad se boriš sa sličnim osjećajima koji su sada i u meni. I da, iako nisam coach iz ranije spomenutog oglasa, nudim ono što rijetko vidim po Instagramu – iskrenu priču o mom stvarnom životu. O boli i o rupama u koje i sama upadnem, o nemogućnosti pisanja inspirativnih i motivirajućih priča kad sam tužna, o težini pojavljivanja na društvenim mrežama i gledanja sjajnih coacheva koje vam prodaju webinare, o osjećaju “trebala bi i ja” i o glasu TO NISAM JA koji je jači od svega. I poštujem taj glas i biram svoj neki put.
I dalje sam tu na sebi svojstven način. I dalje se pojavljujem i koristim alate koje mogu da bi pronašla suosjećanje za sebe, suosjećanje za nju i suosjećanje za tebe. To je bit osobnog razvoja – da koristiš te alate i u onom trenu kada je teško misliti na “alate”. I kada misliš da bi bilo jednostavnije odustati od snova, ciljeva i umjesto toga buljiti u TV. Zbog toga se otvaram i govorim stvari koje su mi na srcu kako bi ti pokazala da ne moraš biti savršena jer savršenstvo ne postoji. Da objavljujem unatoč glasovima u glavi koji mi govore “što će drugi misliti o meni”. Tad se sjetim da smo svi pomalo zdrmani te da su čak i ispeglane coach plavuše često tužne i sjebane kad dođu doma i skidaju štikle nakon cjelodnevnog smješkanja fotografima.
Ali te plavuše znaju brži način izlaska iz rupe. One znaju vikati i meni treba pomoć, imaju cijelu vojsku svojih terapeuta na raspolaganju i znaju kako će uz njihovu pomoć brže doći do mjesta zadovoljstva životom. I ja imam 3 stručne osobe s kojima aktivno radim na tome da se iskopam iz rupe i opet budem ona verzija mene koja ti daje vjetar u leđa i kroz pozitivu i sreću, a ne kao danas, kroz tugu. I imam niz prijatelja koji su tu kad mi zatrebaju – njih nisam imala prije ulaska u grupne programe, kad sam išla po “uradi sam” metodologiji. Ako danas nemaš prijatelja, ne znači da ih ne možeš dobiti, i to brže nego što misliš da je moguće. Ali to ne znači da će ti tuga stati samo zato što je s nekim možeš podjeliti.
Na ovoj slici sam prikazala moje suočavanje s oceanom tuge, sa svojom sjenom i s time kako sam nakon toga uspjela oprostiti, otpustiti i krenuti dalje u život.
Tuga nosi sa sobom svoje poruke. I zato biram dijeliti moju tugu s tobom ovako javno. U nadi da ćeš i ti u sigurnosti svog doma pustiti tvoju tugu da ti se javi, da je osjetiš bez da je probaš ignorirati. Da joj daš pažnju, nježnost, ljubav i priliku da se izrazi. Jer ako je ignoriraš, tuga se često zakamuflira u oblik ljutnje na bližnje, nervoze na poslu, vikanja na poštara ili ovisnosti/bolesti.
Kada si dopustiš tugovati, dopuštaš sebi i zacijeliti. Tijelo je naš glavni učitelj u ovom procesu. Glava će ti vikati digni se, nemoj cmoljiti, ali tijelo će ti reći uspori. Budi tu za sebe. Plači i pusti se da osjetiš. Možda ti se čini da ako kreneš plakati nećeš nikada stati. Ali budi ustrajna i vjeruj mi, ovo je najbrži način da kreiraš kvalitetan život za sebe i tvoje bližnje.
Kako bi ti taj proces bio što bezbolniji, traži pomoć. Bori se za sebe. Javi se svom terapeutu, coachu, kome god. Znaj da će i ovo proći i da ćeš iz ovoga izaći kao jača osoba. A ako o ovome želiš detaljnije pričati sa mnom, tu sam za tebe. Transformirajmo tvoje osjećaje u sličnu sliku. Javi mi se ovdje (besplatno je).