Danas sam otpratila baku od 88 godina u starački dom. Ona je dementna, gluha i nestabilna na nogama. Kombinacija za plakanje. Ali i dalje ima života u njoj, i dalje se veseli novim susretima, i dalje joj je drago upoznati nove ljude. Njena cimerica je vrlo slična njoj, svaki dan govori kako sutra ide doma. To sutra nikad neće doći.
Dom je naravno privatni, 1200 eura mjesečno za tri police u ormaru, krevet s tankom dekicom i tv koji ne radi. I dvoje zaposlenih na 3 kata puna staraca koji svi žele da ih netko doživi, netko vidi, da im netko pomogne. Susprežem suze dok je ostavljam, kad ono njih dvije pjevaju i mašu mi s balkona, zamotane u deku. Podsjećaju me na dvije curice koje ostaju na praznicima. Ali znam da to nisu praznici i što ih očekuje. I ona je toga svijesna i želi smrt. Veseli joj se jer je svijesna da nema slobodu. Jer ne stoji čvrsto na vlastitim nogama. Jer je svijesna da zaboravlja. Taj dio – ironično – još nije zaboravila. Ali unatoč tome ona je danas sretno mahala s balkona. Unatoč tome pronalazi veselje u trenu. Unatoč tome vidim nadu u njenim očima – nadu da će je barem njena cimerica vidjeti i da će joj se veseliti.
Sad pogledaj koliko stvari imaš oko sebe. Koliko noćnih ormarića bi ti trebalo da to sve potrpaš? Što od toga je stvarno bitno? Pogledaj koliko ljudi susrećeš svaki dan. Hodaš, slobodna si, imaš neki zadatak, posao, djecu, školu, šetnju…
Svatko tko je bio u bolnici zna kakav je ovo osjećaj. Sjećam se kad sam sa 17 ležala na odjelu za onkologiju, bila je zima i došla je žena u kaputu koji je mirisao po hladnoći. Taj miris svježine nakon one zapare bolničkih dezinficijensa mi je djelovao u tom trenu kao nedostižan cilj, kao nešto toliko divno i nepravedno oduzeto od mene. I opet često zaboravim koju privilegiju imam svaki dan što sam izašla s tog odjela zdrava. Svaki snježni dan kad psujem što moram strugati staklo s auta ujutro dok idem na posao. Dok udišem taj sviježi zrak za kojem sam nekoć žudila.
Zahvalnost.
Ako trebaš brutalan podsjetnik na čemu si zahvalna, navrati do nekog staračkog doma na koji sat i pričaj malo s tim ljudima. Posebno onima koji su u krevetu.
Ako smo sretni, jednog dana ćemo i mi moći biti ti ljudi s 9 desetljeća iza nas koji će imati plaćenu njegu i posjetitelje koji će nam nositi kekse koji jedva da stanu u noćni ormarić. Nadam se da su ti dani još jako daleko od nas, no život zna biti prevrtljiv.
Zato je vrijeme da zahvalnost vježbamo danas i to na malim stvarima: otvori prozor, udahni sviježi zrak i znaj da to netko sada smatra privilegijom. Zagrli nekoga, ignoriraj sve ostalo na 10 minuta i posveti se tome da dišeš i osjetiš zahvalnost za sve ono što trenutno imaš, a nekoć nisi imala.
Na mojoj listi danas je i taj sviježi zrak.
Tako malo, a tako mnogo kad ga nemaš.
Ako želiš izraditi sliku koja će te svaki dan podsjećati na zahvalnost, sliku koja će tu poruku nastaviti prenositi drugima dugo nakon što nas neće biti, javi mi se za besplatnu konzultaciju na ovom linku. Slika može biti tvoj portret ili bilo kakav drugi simbol koji za tebe govori o zahvalnosti, o sreći, o ciljevima… simbol koji te podsjeća da i u najcrnijim danima postoji nešto vrijedno življenja. Postoji nešto za što se možeš izboriti. Postoji nešto za što možeš biti zahvalna.