Vjerojatno znate što ću reći – nikada nije prekasno. I to ne zato što sam pročitala neki inspirativni post na internetu, već zato jer sam upoznala osobu koja je živi dokaz da nikada nije prekasno. Zove se Adolf Polunić i profesionalno se bavi slikanjem od 2021. godine. Kažem profesionalno jer od tada on prodaje slike, a slika ih desetljećima, no o tome ću više pričati kasnije.
Upoznala sam ga relativno nedavno, također na Art Zagrebu, ali onom održanom 2023. godine. I fascinirala su me njegova djela, njihova mašta i ekspresija dovoljno da se obratim i samom autoru s pitanjima poput kako ih stvara i zašto je njegov rad relativno slabo zastupljen u javnosti.
Fotografija prikazuje slike slikara Adolfa Polunića, izložene na Art Zagrebu 2023. godine na Zagrebačkom velesajmu.
Otkrila sam da on slika već desetljećima, ali do tada on nije prodavao svoja djela. Primjerice već s njegovom drugom plaćom je kupio pribor za slikanje i redovito bi nakon posla odlazio slikati. Nije imao školu, internet, mentora. Vodio se svojom intuicijom i maštom, te je bio uporan i strpljiv, vjerovao je da će s trudom i radom doći do vrhunskih slika. Smišljao je slike i dok je radio, i po noći kad nije mogao spavati, vjerovao je u svoj put i volio je ono što radi.
Slike je počeo prodavati tek 2021. godine, s 86 godina starosti. I to po cijenama od nekoliko tisuća eura i samo probranim ljudima, kod kojih želi da slike odu. I ja imam pik na jednu koju se nadam kupiti jer smatram da toliko vrijedi, pa i više. No za sada je dovoljno da me inspirira svaki put kad je vidim na ekranu mog mobitela.
Adolf i moja malenkost na kavi.
Malo je reći da sam impresionirana živošću, entuzijazmom i mladenačkom energijom Adolfa koja ga obuzima čim pričamo o njegovim slikama. A to se vidi i u njegovim slikama koje zrače živošću, maštom i neobičnom tehnikom izrade. Unikatne su upravo zato što su stvarane desetljećima. Pokazuju ustrajnost, disciplinu i ljubav posvećenog autora. Više o Adolfu i njegovim slikama možete vidjeti ovdje.
Njegova priča me dovoljno inspirirala da sam odlučila svoje “amatersko” slikanje podići na novi nivo, upisala sam školu za profesionalnog umjetnika kako bi naučila pravilne tehnike slikanja, a od Adolfa, kojeg smatram mojim prvim slikarskim mentorom, ću zapamtiti kako ne treba biti rob tih tehnika već da treba pustiti mašti prednost u stvaranju, pustiti okvire škola i zakone kompozicije i stvarati iz srca.
Dio tih lekcija primjenjujem i u mojoj novoj velikoj školi, onoj za psihoterapeuta. Slikanje je onaj most između moje znanstvene karijere koju obavljam već 15 godina i moje nove karijere koju tek gradim. Slike su mi dale priliku da maštam, a Adolf me naučio kako ne treba odustati od svojih želja samo zato što imaš neki drugi posao, viška godina ili “krivi” fakultet.
Adolfa su primili u Hrvatsko društvo likovnih umjetnika bez završenog fakulteta, i bez certifikata jer je očito da se radi o izuzetnom umjetniku. Moj život je od mene napravio izuzetno otpornu i odgovornu osobu koja je morala izgraditi razne mehanizme funkcioniranja i u danima kada ti se ne funkcionira (više o tome pročitaj ovdje). A ti? Ako si pročitala ovaj tekst do kraja, tu si jer te nešto privuklo pa razmisli:
Na što je tebe ova priča o Adolfu inspirirala? Što su tvoji hobiji i želiš li ih pretvoriti u karijeru? Ili imaš drugačije želje? Ako ih želiš bolje definirati, javi mi se za besplatni razgovor da ti pomognem u njihovom ostvarivanju. Ti razgovori u pravilu služe da zajednički definiramo kako za tebe izgleda svijet po mom i to kroz umjetničku sliku. No ponekad je dovoljno i samo razgovarati s nekim. U svakom slučaju, bit će mi drago upoznati te!