Jedna o etiketama, a i o meni…

Na Instagramu sam krenula izraditi post o meni, da se predstavim onima koji me ne znaju, ili koji me poznaju u samo jednom kontekstu. Tamo je bitan vizualni identitet dakle ideja je bila stavi sliku i navedi što misliš kako bi te drugi opisali… koji sve drugi, uopće nije bitno. Ono što sam htjela je da se predstavim kao komplet – i pozitivno i negativno i evo što je ispalo:

Neke etikete su stare, neke nove, neke pokušavam preljepit jedne preko drugih, da se ove lošije ne vide. U neke i dalje vjerujem, za neke smatram da su glupe.

A evo sad i “pravi” dio o meni jer smatram da je bitno kad kažem neke pojmove poput mislim da nisam dovoljno dobra da znate što sam sve prošla i postigla u životu. Jer jesam. Postigla. Reklamiram doktorat, ali krenimo redom. 

Preskakala maturu, najbolji student na Sveučilištu, 2 rektorove, osvojila Top stipendiju za top studente 2006, imam suma cum laude diplomu iz Marikulture, osnovala sam IAESTE podružnicu na faksu, sjedila na sjednicama senata, bila moderator predsjedniku Mesiću pri posjetu mom tadašnjem faksu, išla na studentski kongres, bila na praksi u UK. Uz faks sam radila kao voditeljica ekološke radionice za djecu, radila “glupe” poslove poput pisanja uputa za motornu pilu, a ranije čak i tipkanja knjige za veterinarske lijekove (s ovime sam si kupila yugo 55 i prije 18 rođendana). No nisam samo radila za lovu, već i iz gušta – volontirala sam kad god sam mogla na raznim znastvenim projektima. Zahvaljujući tom mom angažmanu zaposlena sam kao doktorand 2009. na Institutu Ruđer Bošković u Centru za istraživanje mora jedva tri tjedna nakon diplome. U doba najveće ekonomske krize kada je posao bila živa rijetkost dobiti. Da. trud se doista ponekad i isplati. Ali jednako tako bili su dani kada sam sve odradila, a bez da je itko to doživio. I to je OK, jer ako ti je motivacija tuđa validacija, draga moja – provjeri je li to stvarno ono što želiš raditi…

Doktorirala sam 2015. godine molekularne bioznanosti i paralelno s time suorganizirala hrpu popularizacijskih aktivnosti, kongres novaka, te zatim i međunarodnu konferenciju s preko 350 znanstvenika te 2 lokalna kongresa od stotinjak sudionika (na funkciji “Katica za sve”). Kao poslijedoktorandica boravila sam u Francuskoj/UK/Njemačkoj/Češkoj/Sloveniji sveukupno preko 6 mjeseci, dio i pod titulom gostujući profesor. U predsjedništvu Hrvatskog mikroskopijskog društva sam provela 8 godina i tamo vodila program popularizacije  MikroskopiJA na netu, pri čemu sam “usput” restrukturirala komplet društvo od weba do statuta. Trenutno imam 25 znanstvenih radova, autor sam i poglavlja u enciklopediji o nanomaterijalima, a radim na Horizon2020 i Marie Curie (kakti prestižnim) projektima. I uz to idem u školu za profesionalnog slikara te integralne tjelesne psihoterapije jer su to stvari koje me sada vesele više od znanosti. U kojima sad vidim moju svrhu kao što sam to nekoć vidjela u znanosti,dok sam volontirala po svim onim projektima.

U istom tom periodu od srednje do doktorata “pretrpila” sam 5 operacija tumora na jajnicima, stres, burnout, nezadovoljstvo i kroničan umor, uz sve njegove tegobe poput usporene probave, nakupljanja kila, poludepresivnog funkcioniranja i svadljivosti. Sve sam to “trpila” jer sam vjerovala u znanost više nego što sam vjerovala u sebe, jer sam htjela napraviti nešto sa svrhom i uvjeravala sam se da iako nisam sretna, to je dovoljno dobra svrha. Otkriti nešto što još nitko na ovom svijetu nije. Djelovalo je nedostižno. I dostigla sam i to (puno je jednostavnije nego što bi očekivali, dosta toga je neotkriveno).

No  odustala sam od “prave” znanstvene karijere – zašto? Mogla bi reći jer nije bilo znanstvene pozicije. Jer nisam htjela ići na postdoc u inozemstvo dok su mi doma ukućani umirali. I to je istina. No u biti cijelo vrijeme sam neprimjetno odustajala od sebe, zaboravila svoju svrhu (rad sa životinjama) i pustila druge, pametnije, mudrije, s više titula – da mi kažu što je najbolje za mene. I tako, dopustila sam da mi izmjene mentora usred doktorata, pa je drugi mentor dao otkaz, pa je treća otišla u penziju… a ja sam i dalje puštala da me šalju kako njima najviše paše jer sam se bojala da neću doktorirati. I tako sam od doktorata posvećenog razvojnim stadijima dagnji došla do nanostruktura aragonita i rada s mikroskopom atomskih sila. No doktorirala sam. I imala sam još jednu selidbu – u zavod za fizičku kemiju, gdje sam i danas. Da vas podsjetim, završila sam faks za uzgoj morskih životinja, a sad radim na izradi biomaterijala i karakterizaciji nanočestica. I sve sam naučila “usput”, vodeći se vlastitom ambicijom izmješanom sa strahom od alternativne opcije – nisam vidjela drugi izlaz – kako da sad odustanem kada sam toliko uložila toga u sebe, u svoje zanimanje kroz kojeg sam najbolje dokazivala svoju vrijednost. Na sve to negdje pred kraj mog ugovora Institut uvodi interno pravilo u kojem kažu da u biti nije važno ništa od gore navedenih postignuća za stalnu poziciju ako ne zadovoljim uvjet od 1 godine rada u inozemstvu (a ja sam imala “samo” 6 mjeseci). Već sam planirala detalje oko postdoca od 2 godine u Češkoj – jer je to bilo očekivano od mene, unatoč što sam imala ogroman grč u želucu jer nije da nakon toga te čeka radno mjesto – samo imaš uvjete za to radno mjesto. A u Češkoj sam već bila i tamo isto nije bila “divna” situacija.

No istovremeno s time su suprugov otac, moja baka i naš prvi pas bili na umoru. Svi u bolovima, svima je trebala podrška, odlasci kod doktora i posjeti bolnicama. Svi su umrli unutar godine dana, u ogromnim bolovima, osim psa kojeg smo smjeli eutanazirati pa je imao najdostojanstveniju smrt od svih njih. Uz to, u tom periodu umire mi i prijatelj iz djetinjstva (rak), iz srednje (pregazio ga kamion na tehničkom pregledu) te s faksa (ostao zaglavljen u HEP odvodnom kanalu), i niz ljudi s posla, no o tome možete više čitati u katalogu.

I tu negdje mi je konačno prelomilo – DOSTA.  Ja biram sebe. Pristala sam na “nižu” poziciju što je svima koji me poznaju bilo nepojmljivo jer “pa to je Vida, kako misliš, stručni”!?I onda mi je krenulo… Kako misliš, trebaš vremena za sebe, nemaš vremena za kavu?

Kako možeš biti toliko sebična i ne pomagati onima koji te trebaju, obitelj/frendica treba novce, logično je da ćeš dati ako ti nije predubok minus, nemoj biti škrta, pa to ti je najbolja frendica, kome ćeš dati ako ne njoj ili obitelji…

Doslovno kad sam došla na psihoterapiju zbog takvih “optužbi” prvo pitanje mi je bilo – jesam li ja narcisoidna osoba, a završilo je s time da sam se u biti toliko prilagođavala potrebama drugih da sam se putem zaboravila pitati “a što su to moje potrebe” dovoljno da nisam više ni mogla definirati koja je moja svrha. Sad to znam. I put od točke A do točke B je jednostavan. Slušaj što tebi istinski treba u trenu kad ti je teško. I sama budi tu za sebe, kaži ne kad imaš potrebu. Rekla sam jednostavan, to ne znači da je lagan 🙂

U mladosti veliki dio “dobrih” etiketa pokeljila sam po sebi kroz vanjsku validaciju: vidi me, voli me, ja sam dobra, ja sam pametna, vrijedna, marljiva… kako bi nesvjesno kroz njihove oči i sebe validirala. Znam da nisam usamljena u ovome jer je to mehanizam kojeg nas društvo uči, vidim ga posvuda i zato vam ovo i pišem. Zato i mijenjam usmjerenje moje karijere jer sam ljuta kad vidim na što sve pristajemo. Ljuta sam kad vidim kopije mojih mehanizama u ljudima oko mene. Dosta je toga i ako mogu samo jednoj od vas ubrzati ovaj proces, vrijedit će.

I znam da je moguće da i ti izgradiš svijet po tvojoj mjeri. Kao što meni nikada ne bi bilo dovoljno da sam nastavila starim putem, neće biti ni tebi ako se pronalaziš u mom primjeru. Validacija dolazi iznutra. Iz toga da TI sebe podržiš, da se vidiš, da se zauzmeš za sebe, da se TI boriš svaki dan ZA sebe, za ono malo dijete u tebi koje je negdje zapostavljeno, u koje možda više čak i ne vjeruješ da postoji jer si ga toliko izbatinala da ga ni ne čuješ.

“Kako misliš dijete u meni pa ja sam odrasla” – ako u to vjeruješ najjednostavniji način da upoznaš unutarnje dijete u sebi je pokus – stavi mobitel u ormar na 2 sata ili nemoj jesti čokoladu kad ti se ful jede – pričekaj ono cendranje, nagovaranje same sebe… eto ga – to tvoje unutarnje dijete govori. I kad ga čuješ, probaj pričati s njime kroz pisanje. I svaki put kad se kritiziraš, sjedni i napiši što si govoriš i zapamti, čak i tada možeš pronaći dio tebe koji će ti biti odvjetnik i govoriti da to možeš, da su ljudi prošli kroz gore, i da ćeš proći i kroz ovo.

Probaj se i ti etiketirati pojmovima koje si sama sebi dala ili još bolje, koje si čula od drugih… ostavila sam i prostor za tebe…

Prvi korak je da se obvežeš biti prvo tu za sebe i znati što to znači, znati razliku između brige za sebe i narcisoidnosti, znati prepoznati razliku u svom tijelu. Za početak napiši koje su tvoje etikete, a za dodatnu pomoć predlažem ti da odeš na ovu stranicu i pronađeš neki resurs koji tebi “zazvoni” u tom trenu kao nešto fora.

U međuvremenu ću se truditi nadopunjavati ovu stranicu kao i moj instagram s informacijama koje sama smatram bitnim. A čisto da znaš i taj dio o meni, uz sve gore navedeno radim na sebi još od prve operacije dok sam bila u srednjoj. Imam i ono praktično iskustvo kroz NLPt practitioner program, mnogobrojne radionice emotivne pismenosti i preko 100 sati odrađene individualne psihoterapije, nekoliko retreata iza mene, a evo pohađam i šestogodišnji program integrativne tjelesne psihoterapije. Odradila sam i godinu dana u Biznis bazi biznis mentorice Jovane Miljanović, uz podršku Jelene Blagojević te meni omiljene psihoterapeutkinje Helene Bakić.

Uz to pročitala sam sigurno preko 200 knjiga iz područja psihologije i coachinga te poslušala nebrojeni niz podcasta o tim temama, od čega za nove coacheve najviše preporučujem knjigu Škola coacheva od Tatjane Dragičević. Više o ovim izvorima imaš na već spomenutom linku.

I ovo sve skupa izgleda kao neki hvalospjev samoj sebi i možeš čitati da mi se teške stvari nisu nekim čudom prestale dešavati, samo sam naučila bolje reagirati na njih. Iako moram priznati da kad mi se auto u travnju 2024 sam od sebe zapalio 2 sata prije bakinog sprovoda, daleko sam bila od super. No čak i tada, u trenucima totalnog jada, tuge i s osjećajem da bi najradije vrištala i na sebe i na sve oko sebe, dio tebe zna da će i to proći.

Kako bi što prije dospjela do tog dijela, bitno je da se svaki dan podsjećaš da on postoji. Trenutno ti mogu s time pomoći na način da zajedno naslikamo sliku koja će te podsjećati da postoji i drugi put, da postoji u tebi dio koji će izgurati sve nedaće. Javi mi se za besplatni razgovor putem videopoziva u kojem ću ti ispričati sve detalje o tome i s guštom čuti tvoju priču! Klikni na žuti gumb i rezerviraj svoj termin: