Bura

U Splitu sam, 4 ujutro je, sjedim u hotelskoj sobi dok oko nas zavija vjetar. Čujem kako netko pali i gasi klimu, izgleda da ne može spavati kao ni ja. Tu sam po službenoj dužnosti, kao tajnica Hrvatskog mikroskopijskog društva i prije koji sat smo odradili godišnju skupštinu i evo sutra završava i simpozij kojeg smo organizirali. To službeno smatram krajem mog mandata, iako isti traje još godinu dana, ali ovo je bio najveći dio posla vezan za to društvo koje mi je pružilo jako mnogo toga. Pružilo mi je prvenstveno divna poznanstva, iskustva, financijsku dobit u vidu računala koja koristim u svakodnevnom radu društva, ali i šire i pružilo mi je osjećaj da ja to mogu. Smatram da bi svaki mladi znanstvenik trebao sudjelovati u radu nekog od društava jer kroz to dobiva zajednicu istomišljenika, skup ljudi koji mu mogu pomoći u radu i napredovanju i podlogu na temelju koje mogu imati odskočnu dasku za daljnji znanstveni napredak. Ali isto tako, treba znati kada je vrijeme da se ode dalje. Da se zahvali za svemu što je društvo učinilo za njih, da prepusti uže nekom novom, mlađem i odmornijem te da vide što je dalje moguće.

Kod mene je to nešto posve neočekivano, barem za nekog tko je 15 godina svoje karijere radio na doktoratu i znanstvenoj karijeri, a opet tako predvidivo – slikanje. Cijeli život nešto radim u vidu grafičkog dizajna, na Ruđeru me od milja i zovu dizajnerica ili stručni suradnik za slike. Primjerice ovi materijali sa slike je nešto što sam dizajnirala za popularizaciju znanosti, a jednom drugom prilikom ću prikazati i znanstvene slike koje sam izradila. No ovaj put idem korak dalje. Odvajam se od znanstvenih crtanja i prikaza i idem raditi nešto što je baš isključivo vezano za maštu, za izmišljeni svijet u kojem je sve po mom. U nadi da ću imati sličnog uspjeha kao i u društvu. Učiti od onih koji su to znali prije mene, i prenjeti nešto, u nekoj drugoj formi nekoj trećoj osobi.