– onaj u mojoj glavi
Prije nego što ti ispričam moje viđenje ove slike, provjeri što za tebe ona znači? Što u njoj vidiš? Ovo je trebala biti podloga za jednu sliku. Ali kad sam je napravila znala sam. Ovo nije podloga.
Ovo je bilo stanje mog uma. Kao da sam vidjela sebe u nekom od ovih crnih slojeva. Sebe kako vječno pokušavam doći do tog divnog žutog svjetla na kraju tunela. Tamo gdje je ono obećano zadovoljstvo i mir.
Osjećala sam kao da je samo to sve što sam trebala biti. I da će samo tad sve biti kako je trebalo biti.
Ali vrtlog ide u suprotnom smjeru. Zahtjeva stalnu borbu. Stalni trud. Jer ako se i u jednom trenu pustim, hoće li sav moj trud biti uzaludan? Hoću li se samo raspršiti? A tako sam blizu, već vidim naznake svjetla…I ono najgore…… ako se sad prepustim, znači li to da je sva ova borba…bila besmislena?
Hoću li se i ja raspršiti? Propasti? Nestati?
I sam se nastavljala boriti, jer bilo bi šteta da odustanem. No sad više ni cilj nije bitan.
Više me strah onoga što će biti ako stanem?
Osjećala sam se kao hrčak koji sam bira trčati u neprekidnom kolutu dok sniva o prirodi.
Osjećala sam kao da taj kavez postaje sve manji. Sve gušći. Sve neudobniji. S krutim, crnim pravilima koja mi ne daju disati. A ja i dalje trčim, a više nemam ni cilj…
Centar je divan, ali je i okružen s ogromnom količinom granica, uvjeta. Zahtjeva stalnu borbu, a zauzvrat nudi još više ograničenja. I s tom pomisli, samo sam stala…I da, imam osjećaj da sam odmah izletjela iz tog kruga. Krug se i dalje tamo negdje bjesomučno vrti. Ali ja sad živim bez tolike samonametnute borbe. Granice su mutnije, ali nagovještavaju slobodu. I ovdje ima i crne i žute, ali ima i puno više bijele na koju uopće do sada nisam obraćala pozornost.
Bijela označava slobodu. Označava da može biti i drugačije.
Danas znam da kad sam stala, nisam se raspršila.
Raspršila su se samo moja samonametnuta ograničenja.
Upravo zbog ovakvog načina slikanja, gdje retrogradno upoznam poantu slike, svaka moja slika pomalo nepredvidiva i zato je dodatno interesantna. Vjerujem da je tako jer poštujem svoju intuiciju, jer ne blokiram nesvjesni dio sebe preslikavanjem fotografija već dopuštam da me on vodi i prije nego prepoznam što točno govori.
Prepoznavanje dođe s vremenom, a u prostoru između vjerujem da će sve biti OK.
Ako te zanima više, prijavi se u moju newsletter zajednicu “Prostor između poteza”. Tamo govorim o oba ova prostora, i psihološkom i samom slikanju.
A tamo ćeš pronaći i posebna iznenađenja te ponude vezane uz slike samo za newsletter ekipu!