Dobrodošli u svijet po mom!

Hello world!

Ovo je onaj klasičan web pozdrav svakog praznog templatea i nešto je što me u ovom trenutku poprilično plaši. Svi motivacioni treneri govore počni prije nego što si spreman, pa evo, definitivno to radim. Ovdje sam prvenstveno zbog vlastitog rasta. I slikanja. Ali to sve skupa javno objavljujem u nadi da će pomoći i vama da krenete s nečim što vi volite, što vi želite. Kod mene je sve to počelo davno. Prva ideja koju imam u obliku slike je ova iz 2013. godine, uz natpis koji govori da sam već prije 10 godina pokušavala zamisliti od čega bi se svijet po mom sastojao.

Ova slika i danas visi u hodniku jedne od zgrada u kojoj sam živjela (selila sam se 13 puta u životu), u biti to je plahta na kojoj sam nakapala boju za ogradu i presvukla preko neke sumorne stare “bakine” slike koja je bila godinama iza ormara.

Citat (if I had a world of my own/ako bi imala svijet po mom) me godinama prati i podsjeća da iako trenutno se ne osjećam da živim u svijetu kojeg želim, možda ga mogu zamisliti, možda ga mogu jednog dana i stvoriti. Citat je naravno iz Alise u zemlji čudesa i iskreno, i iako sam godinama prolazila kraj tog teksta, nisam imala uopće ideju kako bi izgledao svijet po mom. Kad sam izradila taj ukras, cilj mi je bio osviježiti hodnik i ovo je citat koji mi je bio zabavan zbog svoje nelogičnosti, a i prilika da postavim “eat me/drink me” kolačiće i napitke u kut kao dodatan ukras:

“If I had a world of my own, everything would be nonsense. Nothing would be what it is, because everything would be what it isn’t. And contrary wise, what is, it wouldn’t be. And what it wouldn’t be, it would. You see?”

― Lewis Carroll, Alice’s Adventures in Wonderland / Through the Looking-Glass

Tek nakon nekoliko mjeseci svakodnevnog prolaženja kraj te slike sam počela aktivno razmišljati živim li ja u svijetu u kojem je sve po mom. Odgovor je bio – ne. Izvana je djelovalo sve savršeno, imala sam 30 godina, živila s partnerom (sadašnjim suprugom) i njegovom obitelji, 2 predivna psa, dovršavala sam doktorat iz područja molekularnih bioznanosti… i cijelo vrijeme se osjećala kao da ja tu ne pripadam. Kao da nisam dovoljno dobra, da se moram još dodatno truditi i dati sve od sebe da bi bila “vrijedna”. Imala sam osjećaj kao da živim u dva svijeta, da sam jedna osoba na poslu, druga u interakciji s obitelji i treća s partnerom. Tragala sam za svojim integritetom, svrhom i ciljem. I poprilično sam svijesna da mi se dogodio scenarij u stilu ako si sam ne zadaš ciljeve, netko drugi će to napraviti za tebe.

“If you don’t design your own life plan, chances are you’ll fall into someone else’s plan. And guess what they have
planned for you?
Not much

Jim Rohn

No u tom trenu ja stvarno nisam imala jasnu ideju s čime se želim baviti u životu, i što je nešto što me izrazito veseli. Iako sam imala dosta hobija, poput fotografije (završila Algebrinu specijalizaciju za fotografiju i digitalnu obradu), pohađala sam i NLPt practitioner, no nisam se vidjela kao netko tko može drugim ljudima diktirati ni kako da postave svoju figuru, a kamoli da nekoga “manipuliram” s NLP tehnikama. No najviše sam smatrala da su to hobiji zbog kojih nije vrijedno odustati od doktorata. I nastavila sam dalje, u dosta negativnoj radnoj atmosferi, s nesigurnom budućnošću u kojoj nas 15 se borilo za 5 radnih mjesta. A ja sam zadnja došla i bila najudaljenija od područja interesa tog laboratorija. Dakle u startu su mi šanse bile mizerne. No imala sam ugovor na 6 godina, uz produžetak od još 4 godine ako doktoriram. I sve drugo bi za mene u tom trenu bila potvrda mog neuspjeha kao osobe.

Dakle to je bio svijet po mom u tom trenu. I već tada sam slušala podcaste o osobnom rastu, o stvaranju svog biznisa, o radu od doma… i cijelo vrijeme sam mislila da ja nemam neki proizvod, da to nije za mene da ja imam ozbiljnu karijeru uz koju nikada ne bi mogla pokrenuti nešto sa strane te da se trebam fokusirati na izgradnju vlastitog samopouzdanja i edukaciju prije nego što krećem u išta drugo. A za to ionako nemam vremena. Uz to smo se stalno selili, desile su se neke bolesti i smrti u obitelji koje su me okupirale, a i kad nisu, najčešće bi dane provodila piljeći u serije (npr. jednom prilikom sam dva puta za redom pogledala sve sezone Greys anatomy – koja broji preko 400 epizoda, a svaka traje cca 45 min). Za takve stvari sam pronalazila vremena jer su mi nudile disocijaciju. Život kroz tuđe oči.

Čini mi se da sam i inače živjela kroz tuđe oči, validirala se kroz tuđe riječi i ponašala se prema tuđim standardima jer sam na taj način ostvarivala najbolje rezultate, bez svađa. Ali kopkao me taj svijet po mom. Svakim danom sam sve više se vodila tom mišlju, da ga imam, da mogu sve na svijetu, kako bi izgledao svijet po mom? Odgovor ponekad nije jasan, ponekad je to samo jedan mutan osjećaj koji te privlači. Pa sam rekla ne kada su mi ponudili da odem na godinu dana u inozemstvo kako bi si osigurala kvalifikaciju za znanstvenu poziciju (no ne i samu poziciju). Pa sam rekla ne kada su mi ponudili da preuzmem još odgovornosti na sebe u vidu organiziranja velikih konferencija koje bi mi oduzele hrpu vremena. Zatim sam rekla ne televizoru i buljenju u serije i – počela slikati.

Ovo je primjer stranice mog dnevnika iz doba koji pokazuje kako iako izrezujem korisne savjete, još nemam alate da ih primjenim. Ali pokazuje i da sam stalno nešto crtkarala, ne za ozbiljno, i definitivno nikada na platnu, nikada s bojama (osim one plahte i boje iz Bauhausa, ali teško da se to može računati) – zašto? Jer čemu trošiti na gluposti koje će ti ionako samo skupljati prašinu. Da se razumijemo, i dalje ne želim imati 50 slika po stanu jer smatram da je to hiperprodukcija sadržaja ako nema neku svrhu. A za mene ta svrha je da naslikam slike koje će nešto pobuditi u vama. Možda nećete odmah znati što, možda je to samo mutna asocijacija na neki potencijalni svijet po tvom, a možda te vrlo direktno potakne da i sama počneš graditi svijet po tvom.

Upisala sam školu za profesionalnog umjetnika kako bi dokazala sebi da ja to mogu. Da mogu pokrenuti karijeru s 40, da mogu naučiti nešto novo, da se mogu igrati i da mogu uživati. Ako te zanima hoću li uspjeti ili ću se vratiti u stanje buljenja u fiktivne živote na televiziji, prati me jer namjeravam pisati blog o mom putu od amatera do profesionalke koja kroz svoje slike prenosi dodatnu poruku. Uz slikanje, druga velika ljubav mi je rad na sebi, posebno kroz tematiku tjelesne psihoterapije. Radim ovo s ciljem da jednog dana i sama pomognem što je više moguće žena da definiraju kako za njih izgleda svijet po njihovim mjerilima, vrijednostima i željama te kako da stvore taj svijet za sebe.

Bavim digitalnom obradom slika već desetljećima, dobivala razne sam nagrade za razne slike/fotke no postoji jedan mali glas u meni koji i dalje cmuga”, dok “od tog ne možeš živjeti, amater si s lijepim hobijem”. I onda mu kažem možda ne danas, ali gledaj me kako ne odustajem. Cilj je da i tebi prikažem kako možeš ostvariti svoje zamisli/snove/ciljeve/želje – ponekad se svode na slično. Jeste li znali da abrakadabra izraz dolazi od aramejske riječi “Avarah K’Davarah” što znači “Stvaram kako govorim”? Zato ajmo govoriti ono što želimo kako bi to i stvorili, pa makar za početak samo sebi, ili samo svom dnevniku, ja sam tako krenula, trebalo mi je 10 godina do javnog izražavanja mojih želja na webu, a skupa ćemo otkriti koliko će mi još trebati do profitabilnog biznisa. Ali znam da ću tamo stići, a kada – ovisi i o vama.

Možeš podržati moj rad na razne načine, ali najviše bi mi značilo da mi se javiš, da se upoznamo i da mi kažeš kako ti zamišljaš svijet po svom, besplatno je! Moj prijedlog je da tu tvoju zamisao naslikamo – a više o tome pročitaj na ovoj poveznici: https://vidastrasser.com/slike-po-narudzbi/